Imam nadu i vjeru. Ponekad čak i bombonijeru :)

Razmišljam ovih dana intenzivnije o ženama koje trebaju naš vrisak, naš glas, naš šapat…šta god, samo da progovorimo…jer one ne mogu. Razmišljam koliko sam sretna jer imam posao, krov nad glavom, hranu na stolu, obitelj, ljude koji me vole, prijateljice…Nemam sve ali imam puno. Imam više od neophodnog.

Po čemu sam ja ” posebnija” od onih koje nemaju kao ja, nemaju ni pola, ni četvrtinu…mnoge su sposobnije, ljepše, žele raditi, žele obitelj…a ne mogu raditi, nemaju obitelj, žive u bijedi, žive bez ikog svog, neke zlostavljane i ne mogu se izvuči iz paklenog kruga.

Koji je moj doprinos da ovaj svijet bude bolji?

Je li moj glas dovoljno glasan za one koje glas nemaju ili je pretih?

Tu i tamo moj mali imput možda nekome uljepša dan, pomogne bar na kratko, možda!?

Sjednem tako neki dan na kauč koji me zaista rijetko vidi, kava u ruci i jedva vjerujem da imam mali predah tišine.

Sjetim se bombonijere na frižideru koju sam neki dan dobila i pomislim kako je ovo savršen predah.

Otvorim ju i krenem…jedna je čokolatina prefina, druga preslatka, u trećoj je karamela koju ne podnosim…pa opet jedna fina s kremom od lješnjaka…pa još par “ne finih”.

Baš poput svakodnevnice. Života koji živim. Zahvalna sam da se izmjenjuju dobri dani i razdoblja, s onim težim, punim brige i razočarenja, utrke s vremenom i traženju pogubljene sebe.

Ja imam NADU. Imam i VJERU. Ponekad čak i bombonijeru. 🙂

I imam puno iako, istovremeno, kao da i puno toga gubim.

Vraćam se na početak.

Što s onima koje glasa nemaju?

Ima li nas dosta ” grlatih” koje ćemo biti nečiji glas. Glasne…i kada šutimo.