Draga moja (Jabuka i limun)

Koliko si puta nekoga oslovila sa “Draga moja”?

Ili netko tebe? Slušam taj “Draga moja” duži niz godina i primjećujem nijanse, sitne ali bitne jer mi ponekad taj “Draga moja” klizne lijepo niz uho prema duši, a poneki mi zapne pa me potakne da malo bolje istražim okolnosti takvog tepanja.

Jer ima onih dragih i toplih, izrečenih čeznutljivo i zbilja drago, a ima ih koji te ohlade kao hladan tuš pa se zapitaš jesi li dobro čula i tko je tu kome zbilja drag. Skoro da te ubije dragošću ali nešto ti tu ipak smrdi.

O čemu pričam?

O nama, predivnim ženama, naravno!

Udružene u snazi i ljepoti, kreativnosti i svim onim što je samo našem spolu svojstveno, čuda radimo.

Premještamo brda. Nema di nas nema, nema gdje ne pomažemo, uskačemo, njegujemo, brinemo, stvaramo, učimo jedna od druge, mijenjamo na bolje…zanemarimo se do krajnjih granica u tijeku VELIKIH AKCIJA i odahnemo tek kad je zadatak gotov. Pogledamo se tada u ogledalo i shvatimo da smo uz frizuru zaboravile i jest i pit, a skoro ni na wc-u nismo bile.

Razdvojene pak uspoređivanjem, ljubomorom i zamjeranjem rušimo ta ista brda koja smo stvarale, ne pomažemo, ne učimo jedna od druge, ne brinemo i ne mijenjamo na bolje. Ne rastemo. Pogledamo li se u ogledalo možda primjetimo novu boru nastalu od zamjeranja i unutarnjeg nezadovoljstva koje hranimo prema onoj koja nam može biti prijateljica i suradnica.

I tada meki i topli “Hej draga moja, kako si mi?”, ili “Draga moja, kad se vidimo?”, prerasta u oštri, ledeni i tako bridak s oblaka rečen: “E draga moja, da si ranije mislila…”, ili ” Draga moja, nisi ti prošla što sam ja prošla.”

Ima ih raznih u raznim pakiranjima.

Možeš li čuti ton i nijanse u svojoj glavi i ima li ti smisla to što pišem?

Velika je stvar shvatiti svoju svrhu u ovom životu. Velika je stvar znati koja je naša uloga i ne težiti za tuđom. Boriti se da ju preuzmemo iako nije naša.

Eh, kako bi bilo dobro da se s tim razumijevanjem rodimo ili da bar tamo negdje oko petnaeste godine osvijestimo svoje pomalo lude glave da smo jedinstvene, da nam ne treba izgledati kao ona iz susjednog razreda, susjednog nebodera ili fotošopirana kolegica s instagrama, da su naša usta dobra i ne trebaju biti veća, da je guza ok i umjesto implantanata treba svakodnevno vježbanje, da je naše tijelo baš kakvo je dobro i čak predivno i da ne moramo sve izgledati isto ili slično jer je i svaki DNK različit. I naši karakteri, mirni i tihi ili papreni s kratkim fitiljem mogu imati svrhu

S tim našim različitostina napravit ćemo više, puno više nego da smo sve iste.

Sve me više živcira kako postajemo potpuno nesvjesne iskrivljene slike koju nam plasiraju društvene mreže. Iako upozorenja pljušte sa svih strana mi kao da smo gluhe i slijepe. Trenutak uhvaćen bljeskom mobitela, nasmijan namješteno ili spontano, doslovno baca u depresiju mnoge, pa i nas.

I onda krene uspoređivanje, nezadovoljstvo, tko je kakav, gdje putuje, šta oblači, tko šta ima, a ja nemam, itd.

Gubljenje vremena, snage i emocija. Ali to je zasebna tema.

Na stolu mi stoji predivna zelena jabuka i sjajan žuti limun.

Svaki komad voća predivan svojim izgledom i totalno cool s onim što proizvede kad ga unesemo u organizam. Svaki s gotovo potpuno različitom ulogom, sa svojim svojstvima i dobrobitima koji zajedno čine dobitnu kombinaciju.

Usporediti ih bilo bi potpuno suludo.

Svaki ima svoju ulogu i jedan se drugim ne može zamijeniti.

Različiti i potpuno nezamijenjivi.

Kao i mi. Žene.

Nekako razmišljam je li utopija misliti da bismo od srca mogle žene oko nas proglasiti dragima. Bez obzira jesmo li bliske ili manje bliske.

Bi li taj “Draga moja” mogao uvijek biti iskren, topao i prijateljski?

Bismo li mogle promijeniti kut gledanja i ne si skakati za vrat ako ne mislimo isto, pustiti tu vječitu potrebu da smo u pravu i svakoj od nas dozvoliti da raste, uči i mijenja se, ako to naravno želi, potičući je svojim kvalitetama i iskrenim “Draga moja!”.

Jer ako ne može, možda ga onda niti ne izgovarati?

Nismo savršene niti ćemo ikada biti. Ali stvorene smo na sliku Kreativca nad kreativcima i ajmo uzet u obzir da kako mi imamo primjedbu jedna na drugu, tako vjerovatno i drugi imaju na nas.

Uvijek ću se nadati da ćemo jedna drugoj ostaviti prostor zarast. Možda dobronamjernim iskrenim savjetom bez osude u tonu, komplimentom koji je uspio teškom mukom prijeći preko naših usana ali ipak je ili ponekad samo šutnjom. Čak i onda kad si nismo najsimpatičnije, nismo si baš bliske niti imamo puno toga zajedničkog. Čak i kad je ona tamo nezasluženo vitka, nezasluženo bogatija, ima bolji posao i definitivno previše šminke, ima zaručnika dok ti svom ni trag još ne vidiš.

Draga moja, od srca ti želim da tvoja ženstvenost i sve što ti je dano u trenutku dok si tako čudesno satkana u majčinoj utrobi, bez obzira pod kojim okolnostima, procvjeta u najljepši cvijet i donese puno dobrog tebi i svima koji su imali čast biti u tvojem društvu!