Da vrijeme stvarno liječi… ( i ja sam bila ta iznervirana)

Srela sam tužne ljude.

Hodali su, neki polako šuteći, neki su čavrljali, neki stajali na mjestu, neki su plakali.

Djevojčica u crnoj bundici, hodajući kraj tate obučenog u crno objašnjavala mu je kroz suze zašto je na njega ljuta.

Srce mi se steglo dok je istovremeno moja mala djevojčica bezbrižno čavrljala kraj mene o svemu i svačemu, pokušavajući se održati na svojim rolama.

Kad izgubiš nekog, teško da dan prođe, a da misli ne polete u tom smjeru i srce se ne stisne. Danas je možda tuga dobila vjetar u leđa, kako kod koga…različiti smo.

Vrijeme možda pomogne. Opet, kako kod koga.

Ali da vrijeme liječi rane, znali bismo da samo treba proći dan, dva, mjesec ili koja godina i bit ćemo ok.

Da vrijeme stvarno liječi rane, mnoge povrijeđene duše, ti ljudi koji slomljeni hodaju ovim svijetom jer im je netko davno naudio, ranio tijelo i dušu, slomio duh, ne bi sada bili u takvom stanju. Jer prošle su godine; 10, 20, 50…mnoga zamjeranja, ljutnje i “prtljage iz naše prošlosti”, bliže ili daljnje ne bi više teretile naše dane i sprečavale nas da zagrlimo baš te ljude koji su dio te “prtljage”.

Gubitak, ma kakav bio, morao je onda proći nakon toliko godina. Ali nije. Vrijeme ublaži intenzitet boli, praznine, tuge…

Predaja rana Isusu, boli koja reže dušu u svim smjerovina, traženje iscjeljenja, puštanje da On iz ruševina i zgarišta učini da sve procvjeta…samo to u potpunosti iznenadit će nas i možda šokirati jer nikad nismo mislili da je to moguće. Biti ozdravljen i utješen do kraja.

Možda će nekoga iznervirati jer se na prvu čini da ne razumijem, umanjujem nečiju bol…i ja sam tu bila i znam kako je. I ja sam bila ta iznervirana.

Ali onda sam pustila Isusa. Više nisam mogla sama. A onda je On započeo obnovu koja traje…

BOG mi je život posložio

kada sam se sabrala,

dao mi nov početak.

Sada pazim na BOŽJE putove;

Ne shvaćam Boga olako.

Psalam 18:20-22