Potamnjele ljubičice i nada

FIsti prizor od jučer, danas je prošao sasvim drugačije zapažen, iako jednako predivan. Želudac mi je u “čvoru” i osjećam tupilo u trupu. “Odfalovala” sam odavno hrpe nositelja loših vijesti, tv gledam samo kad s njega brišem prašinu ili kad gledam neki dječji program zbog društva mojoj najmlađoj i iako ne klikam na bombastične naslove ipak me nije moglo zaobići.

Biti u ulozi suca – ne bih nikada voljela. Ali mrzim čin koji se dogodio, svime u meni.

Razmišljam kako će bolničari koji su bili prvi na mjestu događanja spavati noćas i tko će pomoći u njihovom ptsp-u?

Susjedi svjedoci?

Majka?

Što reći kada sjedeći na kavi slušaš gotovo podivljale komentare razočaranih i bijesnih ljudi na strahotu koja se dogodila?

Kako djetetu u suzama koje čuje vijest objasniti da jedino što u tom trenu može je pomoliti se za ta mala bića i obrazovati se i radit na sebi kako bi jednog dana moglo biti u ulozi pomagača, onog koji liječi, koji odlučuje o prioritetima, da postane osoba koja neće samo pričati već mijenjati.

Kako da unatoč ovim i sličnim vijestima ne odustane?

Što reći kad ti doslovno baci u lice sve zajedničke molitve izmoljene zadnjih godina s jasnim ciljem i nakanom…i kad ti kaže: “Ti samo vjeruj! Ali ja više neću.”

Ne znam pozadinu. Stručnjaci i odgovorni će reći svoje.

No nadam se da svim srcem da će tragedija donijeti osvješćivanje na mnogim razinama.

Dodat ću još da svakoj majci dijete mora biti iznad svakoga i svega.

Često smo slijepe i gluhe. Često stišćemo zube ili se pravimo da je sve ok zbog drugih i zbog djece kao.

A onda ta ista djeca često nastradaju baš zbog razloga za kojeg mi smatramo da je viši cilj.

Možda ovo nije slučaj. Ne znam. Ali znam što znam. Imam iskustvo koje je samo moje.

Prvakinje smo u šutnji i stiskanju zubiju, sve dok nam se čeljust ne iskrivi.

Ali naša su odgovornost djeca prije svega. A onda svi ostali.

Danas je dan žalosti. Ipak…

Neću propustiti priliku da podijelim Isusa.

Jer mi je On dao nadu. Onu koja je gotovo potonula. Nadu koja me i sada vraća na noge kad su vijesti sablasne i mračne.

Tko upozna Isusa taj se vrati nazad na noge.

Mir koji mi je dao smiruje i moj današnji dan. Smiruje oluje koje danas bjesne u meni i osim što tugujem zbog današnjeg događaja tugujem i zbog uspomena na razdoblje kada sam tek trebala ojačati i posložiti priotitete, donijeti odluke.

Samo je u Bogu moj mir.

Morala sam to podijeliti, draga moja.

A sad idem na spavanje uz molitvu da pustimo Isusu da nas tješi i mijenja.

Kao pojedinke koje će ustrajno raditi da ovaj svijet bude bolje mjesto ali i molitvu za našu zemlju i ljude koji će ju početi voditi prema Bogu i dobrome.